Bio je utorak, ja usto i vise nista nije bilo kao prije, Osijetio sam dosdu, ucmalost, jednostavno je bilo neizdrzivo, neopisivo tesko. Nisam znao sta da radim, niko me nije svacao, jednostavno sam puko, Nedugo zatim sapakirao sam svoje stvari i otisao tamo gdje me put odnese. I tako me put odveo u Rim, jer svi putevi vode u Rim, pa tako je i mene ovaj kojim sam krenuo tamo odveo. Setajuci gradom ugledao sam lijenog Gurua, koji je inace iz Costa Rice. Prisao sam mu i poceli smo zanimljiv razgovor, i tako nakon 78 sati razgovora shvatio sam da moram otici negdje gdje cu biti sam. Odlucio sam otici na otok Jabuku. Kad sam stigao tamo nije bilo nicega, pa cak ni jabuke, sto sam ocekivao. Bio sam usamljen, ali to je dio terapije ove teske bolesti. Padao sam u depresiju, nekontrolirano se znojio. trajalo je to nekoliko mjeseci.... Napokon dosao je i taj dan kad cu krenuti kuci. Dosao sam kuci i mislio da je bolest iza mene, bio sam sav sretan, otisao sam na spavanje. Slijedeci dan kad sam ustao bilo je sve ok do nekog vremena, onda mi je opet postalo dosadno u pizdu materinu, i totalno sam se uljenio... Svatio sam da jos uvijek bolujum od akutnog ljenjinizma. Izgleda da mi nema pomoci, dosadjivat cu se cijeli zivot, pomirio sam se s tim i osjecam se dobro, jer zivot ide dalje, a ja sam tu di jesam jos ljeniji i jos sporiji....


                    Pozdrav od Ljenjivca